ČITAČICA MISLI

[Piše: Milan HEĆIMOVIĆ ]

Ta je njegova osobina u pojedinim momentima bila dragocjena. Za njega je Silvije, njihova nogometna zvijezda, rekao:

„Za Marka nema izgubljene lopte.”

To je bilo točno. I sve je bilo savršeno. U školi je išlo sve prema planu. Razred će završiti sa solidnom četvorkom, zbog svoje borbenosti ustalio je svoje mjesto u nogometnoj momčadi, a dan je bio savršen za nogomet. Pomalo oblačan, ni previše topao ni previše hladan.

Zastao je. Odjednom, svjetlost oko njega kao da je izgubila na intenzitetu. Prisjetio se detalja iz svog života koji je stršao u tome najboljemu od svih mogućih svjetova. Naime, prije nekog vremena, u njegovu životu pojavio se tamni oblak. Namrštio se. Da, tamni oblak. Povremeno, uspio bi na nj zaboraviti, no on se poput neke dosadne muhe stalno vraćao u njegove misli. Taj tamni oblak pojavio se ponovno dok je jutros bio u školi. Razmišljanje o nogometu na trenutak ga je bacilo u pozadinu, no on se sada ponovno pojavio, crnji i zloslutniji.

...............

Temeljita analiza

...............

Uzdahnuo je. Što je život? Upravo kada se sve stvari slože kako treba, pojavljuje se taj neki trn ili što god je to već bilo. Trn? Možda to nije bila dobra usporedba. Jasna nije bila nalik na trn. A opet...

Odlučio je da se neko vrijeme malo pomuči s tim dosadnim trnom. Bila je, naime, riječ o tome da mu se učinilo da Jasna može čitati misli. Pomisao prilično glupa. Marko je bio racionalan tip koji je znao da se i najtajanstvenije stvari mogu objasniti na razuman način. Pitanje je samo koliko za to treba vremena.

Ipak, neke se činjenice nisu mogle zanemariti. One su zahtijevale temeljitu analizu. Ogledao se oko sebe. Imao je još petnaestak minuta vremena. Želio je problem koji se pojavio što prije riješiti kako bi se mogao neopterećen posvetiti nogometu.

Dakle, stvari su stajale ovako. Po općem (a i njegovu) mišljenju, Jasna je bila najljepša djevojka u školi, a možda i šire. Po toj ljepoti i svom društvenom statusu ona je bila nedostižna za obične smrtnike. Njezini su roditelji bili liječnici, štoviše, njezin stari bio je profesor na Medicinskom fakultetu. Priznati stručnjak za kardiovaskularnu kirurgiju ili nešto tomu slično.

To je bila jedna strana medalje. Druga strana govorila je da je on pripadao kategoriji običnih smrtnika. Nije bio ni najbolji učenik ni najbolji nogometaš, a njegov izgled bio je, recimo, prosječan. Zapravo, sve donedavno Marko je samim sobom bio posve zadovoljan. Nije želio biti ni gori ni lošiji od onoga što je bio. I sve je bilo savršeno dok se nisu javili ti neki čudni osjećaji koje je Jasna pobuđivala u njemu.

...............

U snovima

...............

Prilično nezgodno. Nije postojala nikakva vjerojatnost da će se ona odlučiti za njega. Sve je to Marku bilo prilično jasno, no on nije mogao a da se u pojedinim trenutcima ne prepusti maštanju. Kako s njom šeće po gradu, kako je spašava od nekoga bijesnog psa ili kakve druge nemani i tomu slično. Ono, kao u nekom avanturističkom filmu. I ne samo to. Objašnjava joj značenje neke nepoznate riječi. Ili suvereno govori o kvantnoj fizici. Okej, možda ne baš o kvantnoj fizici. Pustit će kvantnu fiziku na miru. Tu baš nije bio potkovan. Možda o ljepotama neke daleke zemlje u koju bi mogli jednog dana zajedno otputovati... Ma, ne – previše patetično.

I što se danas dogodilo u školi. Zbog čega je pomislio da Jasna može čitati misli? Stvar je bila koliko jednostavna toliko i važna. Sreo je Jasnu u školskom hodniku. Razgovarala je s Davorom i u trenutku dok je prolazio naizgled ravnodušno pokraj nje, ona se okrenula prema njemu i prezirno ga je pogledala.

Stvar je bila jasna poput njezina imena. Ona je pročitala njegove skrivene misli, a taj pogled značio je samo jedno:

Kako se uopće usuđuješ maštati o meni?

Dakle, Jasna je mogla čitati misli. Odnosno, u najmanju ruku, mogla je čitati njegove misli. Stvar vrlo nezgodna. I sve bi možda bilo podnošljivo kada bi ona to svoje otkriće mogla zadržati za sebe. No vjerojatno će se povjeriti svojoj najboljoj prijateljici Ani, a ona će vijest proširiti među ostale cure.

„Zamislite,” pronijet će se školom, „Marko je zaljubljen u Jasnu!”

I dok bude prolazio hodnikom, cure će se smijuckati. Grozno! Stisnuo je zube. U redu, dečki ne plaču. Pregrmjet će i to. On je borac.

No i dalje ga je kopkalo pitanje što da učini.

...............

Stvari na čistac

...............

Pa, danas je razvoj događaja bio prilično neobičan. Dok je tako razbijao glavu tim naizgled nerješivim problemom, primijetio je da mu se odlučnim korakom približava Jasna. Kada je došla do njega, rekla je:

„Moram razgovarati s tobom.”

„Imam pravo.”, pomislio je unezvijereno. „Ona može čitati misli.”

I ne trepnuvši okom, samouvjereno ga je upitala:

„Zbog čega ti misliš da sam ja uboražena?”

Marko nije vjerovao svojim ušima. Što se to događalo? Zar se svijet okrenuo naopako? Promucao je:

„Kako ti je to uopće palo na pamet? Ja uopće ne mislim da si uobražena.”

Njegovo zaprepaštenje bilo je tako očito da se Jasna pokolebala. Promrmljala je:

„Jutros, kada smo se sreli u školi, gledao si me nekako neobično. Željela sam s tobom razgovarati o onome što je Davor rekao, no ti si produžio pokraj mene kao da ne postojim.”

Marko upita:

„Što ti je Davor rekao? O čemu si željela sa mnom razgovarati?”

Slegnula je ramenima.

„Ne sjećam se više.”

Oklijevala je trenutak.

„Dakle, ne misliš da sam uobražena?”

„Naravno da ne mislim.”, promucao je.

Njezina sumnja ponovno se pojavila.

„Znaš, htjela bih to raščistiti. Nikako ne bih željela da naokolo pričaš da sam uobražena.”

Razmišljala je nekoliko trenutaka.

„Krenula sam kod zubara. Želim da se nađemo u parku u šest sati i da ozbiljno razgovaramo. Slažeš li se?”

Marko je promucao:

„Naravno.”

U trenutku mu je prošlo kroz glavu da se mora trgnuti i prestati ponašati kao slabić:

„Zapravo, riječ je o nesporazumu. Kada sam te jutros sreo u hodniku, želio sam te zamoliti da mi preporučiš neku knjigu. Čuo sam da mnogo čitaš.”

Osjetio se nadmoćnijim i dodao sigurnijim glasom.

„No nisam te htio prekidati u razgovoru s Davorom.”

Ona je odmahnula rukom. Učinilo mu se da joj je laknulo.

„Nismo razgovarali ni o čemu važnom. Ako želiš, možemo zajedno otići u knjižnicu.”

Iz male platnene torbice izvadila je mobitel.

„Zakasnit ću kod zubara. Ne zaboravi, u šest u parku.”

...............

Happy End

...............

Dakle, tako su stajale stvari. Marko je krenuo prema igralištu. Sada su neke stvari bile jasnije. Jasna je stvarno mogla čitati misli. Bolje rečeno, shvatila je što znači njegov zbunjeni pogled kada je sretne, njegovo hladno držanje kao da je ne primjećuje.

Pa očito je zaključila da on nije tako nezanimljiv kao što je mislio sam o sebi. Barem kada je Jasna bila posrijedi. I odlučila je preuzeti stvar u svoje ruke. Još mu se više svidjela. Ako je to uopće bilo moguće.

Zadrhtao je.

Naći će se u šest u parku. U svakom slučaju, sada je mogao krenuti na nogomet potpuno opušten. Nisu ga mučili naizgled nerješivi problemi. Igrao je kao lav. Gotovo sve mu je polazilo za rukom, odnosno za nogom. Dao je tri gola.

Silvije ga je na kraju utakmice sumnjičavo gledao.

„Igrao si kao u transu. Mislim da ti je ovo bila utakmica života.”

Marko je odmahnuo rukom.

„Ma, čista slučajnost. Danas mi je jednostavno išlo.”

Odigrao je sjajnu utakmicu. Nakon toga naći će se s Jasnom u parku. Sve njegove životne želje ostvarile su se.

Onaj tamni oblak napokon se maknuo i napravio mjesta sunčevim zrakama. Život je zapravo savršen... kako to već prije nije primijetio?